clementine

nije me bilo zbog obveza oko faxa, tj ne samo zbog toga nego zbog boljki s internetom
prešli smo na optimu, ali je trajalo i trajalo dostavljanje modema, pa je danas dosao i otad se ne skidam s neta
a da ne zaboravima: SRETNA VAM SVIMA NOVA 2008. GODINA I NEKA VAM DONESE SVE ŠTO SI SAMI ODABERETE!
ja sam na samom početku iste dobila koju kilu-ali to su slatke kile-porijeklo leži u preedobrim kolačima i preeepunom frižideru. sad kad krene stresiranje, kile će se početi topiti od muke..
a bljke ostaju iste:primjena bologne na medicini..loše je kad se sami profesori žale kako nam je koncipirana nastava-da jedan predmet slušamo usporedno s drugim-koji bi trebao predstavaljati osnovu prvome..
zasad sam preživjela, ali svejedno sam skeptična i definitivno mi se ne sviđa!
ok je IDEJA da trebamo učiti redoviti. ali to sam i prošle godine radila, samo što nije bilo ovako stresnbo-jer nije realno za očekivati od mog prosječnog mozga da u tjedan dana nauči smisleno i izvrsno 70-100 strana, a da za 5 tjedan budem spremna izaći na ispit od kojih 400injak strana i da nakon toga mogu reći kako je gradivo apsolvirano i pohranjeno u dugoročno pamćenje..
jer pobogu,a ko sami asistenti kažu kako im se čini da ljudi s faxa odlaze sa sve manje i manje znanja onda je to definitivno pokazatelj da nešto ne valja.i takav problem valja riješiti-jer je to svima u

danas živimo u vremenu kada je praktički sve moguće.
govorim u smislu sloboda izražavanja-svatko može reći što mu padne napamet. sloboda leži u tome da će izrečeno biti uvaženo, sagledano iz raznih aspekata i koliko toliko objektivno ocijenjeno.
npr. naši homofobni zastupnici-u biti odražavaju većinu mišljenja nacije (primitivnijeg dijela), ali to što oni izjave nije u redu. i iz tog razloga naiđu na kritiku slobodnijeg i obrazovanijeg (ne nužno) dijela. kao i novina čiji je posao predstavljati nekakvu sredinu odnosno, neutralno iznositi poruku razumijevanja svačijeg izbora.
a što se dogodi kada taj 'posrednik' zataji?
tj, kada on nije dovoljno objektivan?
Konkretno, govorim o jednim dnevnim novinama, koje imaju svoje dobre i loše strane-kao i sve na kugli zemaljskoj..
Kad ih čitam uvijek krenem od zadnje stranice- gledam kakve bedastoće se događaju u svijetu i okolici, nastavim na crnu kroniku, pa malo vijesti iz svijeta, okolice i na kraju hitovi u državi. Trenutno su to egoistični političari, koji pokušavaju uvući trbuhe (da nacija ne primijeti kako su se tijekom mandata ugojili), a istaknuti pozitivu.
Ali nije ni to sad tema.
Upalo mi u oči slučaj male Madeleine-većina je čula za njen nestanak, dugu potragu i veliku uključenost javnosti u slučaj. Mnogi su vjerojatno i primili mail sa njenim slikama i molbama očajnih roditelja za pomoć..
Naime, same novine tvrde kako je policija suzdržana u davanju izjava, ali ipak su objavili vijest kako su roditelji ubili djevojčicu. Točnije, majka ju je 'nakljukala' sedativima i mala je umrla od zatajenja srca.
Zanimljiva teorija, s obzriom na to da tijelo nije pronađeno-a pazi slučajnosti-bez tijela, nema obdukcije-a bez obdukcije nema uzroka smrti.
Priznajem da imaju jednu informaciju na temelju koje pišu ove bajke: vlasi djevojčice su pronađene u prtljažniku iznajmljenog auta roditelja,a nije moguće da su one došle tamo sekundarnim putem(preko igračaka) već su morale doći izravno sa njene glave. (ali!ako je auto iznajmljen možda je ubojica prije njih prenosio malu u autu..-pričam gluposti, ali su teoretski moguće..)
Ali takve priče smišljati zbilja nije poželjno kad samo mogu nagađati.
Nije fer prema tim roditeljima, kao ni prema ostatku nacije koju zavaravaju.
Isto tako, primjetila sam kako novine vole stavljati gnjusne slučajeve na naslovnicu. Čak iako je istaga tek u tijeku i sami istražitelji ne znaju previše,nađe se neki novinar željan slave, čitatelja, prodaje... i baci bombastičan naslov: poznati ... sliovao/ukrao/prevario ...
I onda taj čovjek ostane bez karijere, možda čak i obitelji, ali ne samo to:njegova obitelj također se nađe razapeta. A po mom mišljenu djeca ne bi smjela ispaštati za grijehe roditelja. Jer roditelje ne možeš birati,kao što ne možeš poreći da si njihovo dijete-ne kaže se uzalud da krv nije voda..
A je li tko primjetio kako se često iza bombastičnog naslova skriva upitnik? Naslovnica je izjava, a naslov članka je sa upitnikom-pa tko tu koga zeza. To od nas čini budale?
I opet se sve svodi na prodaju i trgovinu...

svijet je danas jedan veliki buvljak/plac/trgovački centar!
da bih poduprla izrečeno/napisano, iznosim slijedeće:
da bi čovjek preživio mora kupiti,
a da bi zaradio za ono što kupuje mora prodati.
i sve se to vrti u krug!
kad odete na bilo koji šalter u gradu-makar platiti račun ili poslati pismo poštom-vi nešto morate potrošiti. a posluži vas žena čiji je to posao i ona isto zaradi na vama.
to je način kako država živi. jer sve pare koje se obrću moraju biti oporezovane, tj dati svoj komadić kolača velikoj debeloj teti: u našem slučaju vlada se stalno žali kako je naša teta premršava. i kako joj je potrebno puno kolača kako bi bila kao i ostale ugledne gospođe:punašna, rumena i lijepo odjevena. zato se naša gospođa želi učlaniti u elitni klub zvan EU- klub Eugenije Ugledne.
i tako ja živim u ovom našem divnom svijetu i sve više shvaćam kako nema bez trgovine. a dobrom trgovcu-zagarantiran je uspjeh!
sve se svodi na to da želiš prodati skuplje, a kupiti jeftinije. a jedino bankama to uspijeva.
nedavno sam nešto para išla položiti na štednju i sama službenica je rekla. ako nemate mnogo novaca(a nemam) ne isplati vam se to mijenajti-jer ćete na tome izgubiti više nego biste štednjom dobili..
druga stvar:išla sam sa Majčicom Divnom gledat nekretnine, jer bi se rado maknuli sa mjesta gdje živimo (brojni su razlozi..). i tako smo se našli sa tetom trgovkinjom nekretnina i krenuli u sightseeing.
kuće su bile užas: stare i nikakve, a cijene basnoslovne-jer :'ipak su to cijenjene lokacije'-a kad vidiš cijenu iz glave ti ispari 'cijenjene' i nadodaš: 'pre-cijenjene'. uglavnom-puno para da kupiš ono na što ćeš ionako morati potrošiti još toliko da bi to sredio i upristojio za život.
Ali! to nije bit. bit je teta koja je tražila od Majčice Divne da potpiše ugovor kako se slaže da će agenciji isplatiti 3% provizije ako odluči kupiti kuću. i sad npr-kuća košta 200 000 eura (što nije rijetkost) ti platiš tih 200 i još 3% provizije. radiš bogme sizifov posao..
i da stvar bude bolja i vlasnik kuće mora platiti isti iznos ukoliko agencija nađe kupca za kuću. tako da jedna agencija dobije 6% provizije za jednu kuću-a njihov posao je minimalan-stave oglase u burzu-koji su besplatni.potrude se da urede sve papire i naravno, moraju imati svoje agente (tete i barbe kojima je posao da te odvedu do kuće- u većini slučajeva neke prašnjave starine sa paučinama i smradom po vlazi..) i daju ti sporni ugovor na potpis.
Majčica Divna ima iskustva s ugovorima, jer je i sama trgovac, tako da je malo zastala i priupitala-čemu potpisivati išta ako nije zainteresirana. Jasno je meni kako se agencija mora zaštititi od ljudi koji preko nje pogledaju kuću, provizija im se ne svidi i onda nađu sami vlasnika i dogovore kupnju bez provizije-i za sebe i za vlasnika. Ali posao im je zbilja lopovski. Da čovjek samo tako potpisuje ugovore i daje svoje ime na izložbu:
me don't like it!

MALA JE DALA
NIJE TO ŠALA

JOŠ MJESEC DANA
SMIJEHA I ZEZANJA

MALA NIJE PALA,
BIOLOGIJU JE DALA

SMIŠLJA PLANOVE, BROJI NOVČANICE
SPREMA SE NA PUT BEZ SUNČANICE

MALA JE DRUGAŠICA
VIŠE NIJE PRVAŠICA

MALA JE DALA
A TA MALA SAM JA

I VIŠE NISAM MALA
KADA SAM DALA!!

zavjesa.
taj predmet načinjen od tkanine, manje ili više proziran, manje ili više šaren..
može poslužiti kao odjevni predmet.bar meni kad se istežem do štrika na balkonu pokušavajući dohvatiti robu koju noseostali, normalni ljudi. a nisam dovoljno pametna da uzmem ručnik ili neku drugu robu nego moram doći do 'baš te maje/hlača' odmah,sada-odmah.
i tako svaki put istegnem ruku, vrat, uništim famozni štrik i dobijem traženo..

naime, ja volim trčati (već spomenuto).i kao svi normalni ljudi, trčim navečer.pod mjesečinom. samo ja i moja najbolja prijateljica sa žutom njuškicom..
i tako promatram zavjese-naime, kod onih koji ih imaju..
i upravo je to čudno. kako netko može biti bez zavjese? zar mu nije malčice neugodno što se u vanjskom mraku primjeti baš sve što se događa unutra - na svijetlu -. a možda neki baš žele takvu vrstu pozornosti-pa nabavio sam novi dnevni-gledajte ga ljudi, gledajte.
ili su toliko neopterećeni ostatkom svijeta da ne primjećuju kako daju svoju intimu na izložbu..
i tako ja trčkaram promatrajući su-uličane u njihovim dnevnim boravcima, sa prozirnim i manje prozirnim, te šarenim i manje šarenim zavjesama..
a kada sam bila mlađa (ovaj termin ćete često primjetiti kod mene-valjda se Blizanac u meni uvijek ima potrebu vratit na ono 'nekad') onda mi je ideja nad-moći bila da mogu letjeti i gledati ljudima kroz prozor. malo morbidno?bilo mi je nekako intrigantno čime se to bave oni ljudi na vrhu nebodera kojima ne trebaju zavjese, ili pak oni u luksuznim kućama (na skroz glupim pozicijama u gradu)-kakve tajne oni skrivaju.kakve ludosti smišljaju..
i tako je sad dijete u meni došlo na svoje-promatram te zavjese i ljude iza njih koji ne rade ništa posebno-zavaljeni pred teveom, kompom, u nekoj oskudnoj robi(naime,ljeto je..), ili sjede s gostima za stolom..
a autorica posta?kakva je njena zavjesa?
trenutno je nefunkcionalna-naime otišla mi karnišna (ono što drži zavjesu)k vragu i zavjesa lijepo složena čeka tatu Izbavitelja da je popravi. e sad će netko reći-uu, kakva je akcija bila u pitanju-zar je stradao neki komarac/stršljen/šišmiš ili koja druga noćna beštija. ali odgovor je prilično nezanimljiv. naime, moja divna polubijela poluprozirna zavjesa me jednog dana dočekala na podu. rekla je:stara, ja ne mogu više ovako-ili me voli ili me nemaj!
i tako ja sad čekam da mi opet postane nužno potrebna, a dotad spuštam roletne kao blesava-
seka: spuštaj!!komarci!!
ja: čekaj, da pokupim s balkona knjige
seka gasi svijetlo i ja padam u mraku ispuštajući nemile riječi kroz svoja anđeoska ustašca..
kužite:više nemam zavjesu preko koje mogu dohvaćati robu sa štrika i sad mi počinje faliti..
a kladim se da noćni lutalice uživaju..

što predstavlja moj naslov i da li sreća uopće postoji?
je li to neka vrst sudbine koja kontrolira naše živote i onda kad nam nešto krene onako kako želimo onda to proglasimo srećom?
naime: ja vjerujem da postoji neka viša sila: bila to priroda, Bog, vanzemaljci, Buda..(materijalni oblik te sile je nevažan-važan je samo rezultat)
često se čuju izrazi tipa: nemam sreće ili baš me neće =)
a koji put i komentari:imao je više sreće nego pameti..
e sad, u koju ja grupu spadam?
često sam se znala karaktrerizirati kao nesretnica, patnica i ostale gluposti, ali sam onda shvatila da me koji put stvarno NEŠTO/NETKO spasio/la/lo
pa čak sam imala sreće i na ispitu-desilo se da su me pitali baš ono što sam dobro naučila ili sam se nekako provukla s onim slabije naučenim.
kad sam uživala u svojoj nezakonitoj vožnji koji put sam stvarno mogla nadrljati zbog gluposti-a NISAM. može biti beznačajna slučajnost, ali i NE MORA.
da se razumijemo-ja na ispite ne izlazim na sreću i nemam mira dok sve ne prođem-makar da okvirno znam o čemu se radi, pa onda imam the whole picture u glavi.radije to nego da dio potpuno izostavim a ostatak briljiram-uvijek bih mislila-pitat će me baš to i onda bih prizvala neku lošu karmu na sebe..
i često se mučim s tim:misli pozitivno, pa će biti dobro. naravno, ne ide uvijek tako..
ali dogodilo mi se da sam jednom bila poprilično koncentrirana i 'u sebi' sam se faktički derala ono što želim da me pita-tj. ono što ne želim da me pita sam se derala kad je frendica odgovarala- i dogodilo se da je asistent baš nju to pitao..
i otad nekako više cijenim tu moć slanja vibracija ili sugestije, što li je već..
ali ovo je malo skretanje s teme.
naime često pomislim kako puno toga nije fer: da umre neka dobra osoba-mlada, da nekome ne pođe za rukom ono za što se toliko namučio i potrudio..
a kako ne vjerujem da smo sami, pretpostavljam da to Netko mora regulirati. i onda se pitam na koji način Netko odredi prioritete. kako može svjesno dopuštati ono što je po mom mišljenju nepravda..?
jesmo li kažnjavani za naše skrivene prljave msili, tj. zar su naše misli zbilja toliko pokvarene da zaslužimo nenadanu i opaku bolest?
zar cjeloživotni trud poništi kratkotrajna ljubomora, zlonamjernost?
ili to nema veze s tim, već je bilo potrebno unijeti neke 'promjene' u Sustav.
i zašto mi se koji put čini da baš netko tko nije zaslužio dobije 'nagradu'.
zar sam zbilja toliko slijepa da ne vidim njegovu veliku ulogu na ovome svijetu?
jel baš uvijek vrijedi ona: sve se vraća, sve se plaća?
znam da filozofiram i da je filozofija puna stvari na koje nema odgovora(to je jedan od razloga što me pomalo i živcira) ali ne mogu a da se ne pitam-a odgovora niotkud..

nije šime već se vratila mala...
a di je bila-pa kod babe
prvo jedne, zatim druge..
bilo dobro.
njima utješno, meni oslobađajuće-malo slobodice nakon užarenog gradskog asfalta-pogled na brda, pčelice, telice, kravice i ovčice, pokoja koka i puno mačaka..
put je protekao u obiteljskoj slozi a povratak u obiteljskoj svađi-točnije 'neugodnoj napetosti' između moje roditeljice i mene u ulozi vozača..
ona: koči, koči, pa dodaj malo gasa
drži se desno, to je tvoja strana
pa daj se lijevo, vidiš da je cesta prazna
i po dvjestoti put ponavlja:prije zavoja prikoči, a onda u sredini zavoja dodaj gas-to ti je potrebno da izvuče auto..
a daddy dearest se samo mudro smije i govori: ne nogu na kočnicu, pusti je! (a auto juriii..a ja smotrana kakva jesam...)
i onda u takvim situacijama-iznervirana pomislim da sam pobrala najgore osobine svojih staraca-mamin iritantan glas kojim pokušava pokazati kako je pobrala svo znanje svijeta, tatinu flegmatičnost, rađenje onoga što ne bih trebala onda kada je to najmanje poželjno, gubitak interesa za borbu onda kada je to potrebno..
ima toga još..
ali dobro, vratimo se mi na put!
nekada sam puno češće išla kod bake, ali čovjek s godinama izgubi interes, vrijeme proleti i bake ostanu same. htjela bih ja češće-radi njih, ali jednostavno ne znam gdje se izgubim i onda netko mora ispaštati..

koji put je bolje da čovjek nema prevelika očekivanja, jer ga onda situacija može ugodno iznenaditi. tako su i mene neki ljudi u tom selcu ugodno iznenadili-mudrim zajebantskim smislom za humor, vječnom zaigranošću i živosti kakva se rijetko viđa - čak i kod mlađih osoba..
ali nikad dosta smijanja u sebi kad oni počnu ugovarat brakove-ja sam naime žensko. a desi se da neka baba ili dida imaju kakvog unuka-igrom slučaja mojih godina, i igrom slučaja baš zgodnog i pametnog. i onda počen dogovaranje:a jesi l' ti vidjela moga marka/zorana/petra. on ti je visok momak.. moj komentar:pa ima ih dosta visokih. odgovor:aaa, nee moj marko ti ima nogu broj 52. moš' zamislit kako je on visok..
ali preko takvih stvari čovjek prijeđe..bilo, pa prošlo. zasad je ostajalo na priči-neka tako bude i ubuduće..
priroda je stvarno umirujuća.. čovjeku dobro dođe malo odmora od ljudi. tamo ih nema previše, nema buke. imaš priliku odmoriti se u potpunom mraku- dok u gradu stalno nešto zuji (jesam u predgrađu, ali više nema potpunog mraka-svijetli ulična lampa, cesta, susjedi koji pate od nesnice..)
tamo sam pajkila ko mala beba-od 21-9..najela se ličkog sira,pršuta, bakinih kolača..
i onda stigla doma:povratak u stvarnost, užurbanost, paniku jer ispit se bliži, obveze čekaju..
ali: lijepo je znati da postoji oaza mira onda kad ti je potrebna =)
p.s. moji divni roditelji pomišljaju na kupnju kućice na moru i to na omiljenom Otoku!!
što bi značilo da moje kmečanje u vezi toga šta ne mogu na proljetovanje/ljetovanje/jesenovanje onda kada JA to želim postaje dio prošlosti..
naravno, ako oni ispoštuju svoju odluku..

the city feels clean this time of night just empty streets

and me walking home to clear my head

i know it came as no surprise

i'm affected more than i had guessed on what was said

if the smile's not meant to be, if the heart's not ready to open

if we make it i won't see it's broken

if the smile's not meant to be, if the heart's not ready to open

if we make it i won't see how it's broken

it's the quiet time before the dawn and i'm half past making sense of it, was i wrong?

should i claim to give it all ** in a world where not much ever seems to last long

if the smile's not meant to be, if the heart's not ready to open

if we make it i won't see it's broken if the smile's not meant to be, if the heart's not ready to open if we make it i won't

see how it's broken
how it's broken (3x)
(repeats) if the smile's not meant to be, if the heart's not ready to open

if we make it i won't see it's broken

if the smile's not meant to be, if the heart's not ready to open

if we make it i won't see how it's broken
how it's broken (repeats)

inače ne čitam previše pjesme po tuđim blogovima-jer ako mi nije poznat ritam i zvuk, malo se izgubim..
ali ova pjesma mi tako odgovara-posebno u kasne noćne sate. još ako trčim..
divno za maštanje o ničemu i nikome..
za zavaravanje kako će sutra biti bolje.
jednostavno,neka utjeha da se progura dan, noć, međuvrijeme, poluvrijeme

naime, ja imam neke svoje periode crnine (tko nema?)- i onda sam tako zatvorena-ko neka čudna školjka sa hrpom lokota na sebi. nitko ne može doprijeti do mene i svaki pokušaj izaziva kontraefekt, a odustajanje ne izaziva ništa-osim možda veće crnine.
sad sam u sivilu, zahvaljujući jednoj dragoj osobi:-)
naime, život nije crno bijeli, ali nije ni šaren-on je jedna divna kombinacija svih sivih koje čovjek može zamisliti-vizualni efekti su dozvoljeni
-dancing in the moonlight, waiting for the sunrise-

čitam jučerašnje novine i 2 stvari su me malko zaintrigirale
1) onaj 14 godišnjak koji je umro od snifanja plina za upaljače.
pa šta je to današnjoj djeci zbilja potrebno?
zar su prošla vremena igranja žmurice, policajca i lopova, vožnje biciklom, kranja susjedovih trešanja (ili ostalog voća), zar je zbilja toliko nužno posezati za 'onostranom' zabavom.
zar sam ja zbilja toliko stara i nemam pojma o dobrom provodu ukoliko on nije začinjen kojekakvim dodacima i zar je zbilja moj život tako mlak ako nisam sklona eksperimentiranju i uništavanju svoga uma i tijela?
izgleda da da!
ok, razumijem činjenicu da nemaju svi sreće odrastati uz kakvu-takvu prirodu i da su u slobodno vrijeme osuđeni na asfalt, zgradurine i napuštena skladišta..
ali zar zbilja ne postoji mogućnost izbora
pa i ja sam bila znatiželjna
i ja sam voljela zafrkanciju
i još uvijek je tako
ali imam i znam svoje granice
zar sam zbilja iznimka? neki freak koji posjeduje samokontrolu i zna reći ne?
u to ne želim niti mogu povjerovati!
kad se takav klinac jednom, nkako i izvuče iz tog pakla koji se u početku činio kao raj, kakva će on osoba biti?
možda opreznija..možda ustrajnija..a možda i ne..
skeptična sam po tom pitanju..
zbilja ne mogu zamisliti kakve se stvari vrzmaju po tim glavama. možda je upravo to i problem: da im se ništa ne vrzma po glavi. već se radi o pitanju ugode:odmah, sada i odmah!!
želim vidjeti kako je to. i onda jednom proba i hop.gotovo.
piše u novinama->mnogi snifaju i to svašta-kućna apoteka faktički. čak piše i cijena plina..
neki prođu lišo(bez problema), neki ostanu bez 'pola mozga', a neki završe u kutiji.skupa sa crvima, glistama i ostalim stanovnicima podzemnog svijeta.
u 14-oj godini!!!
svi govore kako je strašan pritisak na mlađe generacije->previše obveza, previše informacija. sve im se nudi, sve im je dostupno.
slažem se, ali s druge strane, ne završe svi ovako.
pa bio je pritisak i na nama, tek koju generaciju prije. samo mi nismo imali svu silu pravne i moralne podrške..
sve ima svoje pluseve i minuse..ali još uvijek postoji sloboda izbora!
kaže jedna prijateljica moje mame da klincima više ne smiješ dati jedan, jer zovu roditelje, oni pak ravnatelje, pa se skupi vijeće i zaključi da je ta jedinica upitna, jer možda dijete ima poteškoća u učenju.

druga stvar-tko iz srednje škole izađe spreman za rad.
znam više ljudi koji ne žele raditi u struci, žive starcima na grbači ili pak budu na birou odbijajući poslove.
em šta nisu bili neki učenici, em što će i zrnce naučenoga brzo zaboraviti ako se time ne služe.
da se razumijemo-ne želim generalizirati, ali smatram da se počelo raditi o većini,a ne više šačici nezadovoljnih ljenčina..
i opet sam produžila misli i ne izrekla sve do kraja da ne davim malobrojnu publiku

Počela sam pisati dobre volje, a onda me sporost ovog (nedavno popravljenog kompjutera) omela i iznervirala..
Uglavnom, nastavimo u vedrim tonovima.
Gledala sam simpsone i oni su uspjeli razbiti crne note mog vikedna.
Prvo u sub: K'o da sam neka baba-išla sam van, potpuno neraspoložena, da se pokušam oraspoložiti->krivi motivi i naravno da cilj nije ispunjen do kraja.
I onda sam pokušavala naći nešto dobro u svakodnevici, neku naznaku ljepote, korisnosti, pozitive... iii...
Shvatila sam da ne moram daleko tražiti. Dovoljno je pogledati neki dobar crtić ili komediju i smiješak čuda čini..
Druga stvar: tako smo glupi! Mi=ljudi. Cijela ljudska rasa. Čitava nacija i populacija.
Svi do zadnjega
Zašto?
Jer nemamo blage o onome što smo i što u sebi nosimo.
Naš mozak je toliko kompleksan da sam o sebi ništa ne zna.
Naše krvne žile su toliko smotane da ne mogu mozgu reći o onome što u sebi nose, pa da on nama sugerira-ej, stari, smanj malo to pečenje, kolesterol ti je porastao..
Već nama treba sestra da krvcu izvadi-usput izbode kožu i jadnu venu, pa neki vrag da to prenese do laboratorija, pa laborant, pa masa strojeva koji će to procesuirati..
A i druga stvar->uništavamo ovaj nam jadni planet...
Zemlja puca po šavovima, a 'određeni pametnjakovići' još uvijek ne žele odustati od svog tehnološkog razvoja. Puno će im koristiti kad svi postanemo radioaktivne beštije..
I sad se čovjek pita:pa šta je toliko pozitivno u svemu tome-što je ovdje sveprisutnoj mojoj malenkosti popravilo raspoloženje?
Jednostavan razlog: živa sam-krvca još sretno teče mojim venama (ok, i arterijama), onako u blaženom neznanju. Kolesterol je pretostavljam u granicama normale. Srdašce kuca. Jetra još funkcionira. Bubrezi i predobro(pogotovo poslije lubenice=)).. i da dalje ne nabrajammmm...
druga stvar:još uvijek je ljeto:malo degenerično, ali kalendarski sve štima. Fax još nije počeo.
Koljeno fino zarasta->fascinantna bićenca ti trombociti
Odričem se tv-a polako ali sigurno (osim uvoda u anatomiju i sexa i grada)
Odričem se mp3-a->zbog njega (nikako moje smotane nepažnje) je koljence stradalo, a uostalom, prečesto čujem određene stvari i onda ih ne znam cijeniti-a neponovljiv je osjećaj kad prvi put čovjek čuje dobru pjesmu- u njemu se javi euforija koja traži još i još i još preslušavanja, sve dok dotična pj ne počne izlaziti na uši slušaču.
Drugo uostalom, potrebno je malo osluškivati svijet oko sebe. Čuti što je malom čovjeku na pameti, a ne samo živjeti u svom fiksiranom svijetu –uz-pjesme-vezanih-maštarija-
Treća stvar: kad sretno položim ispit za koji još nisam počea učiti kako spada idem u gardeland.cjelodnevni izlet gdje mozak ide na pašu a sva osjetila su hepi, jer se ničim ne opterećuju pretjerano.
Aaaa, baš je lijepo biti mlad-to je sve za čime stariji žale, a mlađi žele doći u te godine. Kuš sretnije sudbe=)